Close

Cyber generacija

Nedavno sam slušala predavanje jednog mladog gospodina koji je govorio o svojoj cyber generaciji. Pokušavao je da nam dočara njihov svijet youtubera, influensera, gejmera i kaže njihove istine. Tokom ovog inspirativnog predavanja mladi koji su se rađali dok sam ja bila u godnama koje se na engleskom završavaju na “teen” su mi se učinjeli svjetlosnim godinama daleko i da je potrajalo malo duže tačno bih izbjegavala da se vozim liftom sa tinejdžerkama iz komšiluka u strahu da neka ne isuče negdje lajtsajber uzvikujući:”Ideš pod lightsaber bato”. Šalu na stranu, uplašila me je slutnja da su generacije koje su najviše virtuelno povezane, slabo povezane sa ostatkom čovječanstva.

Kada smo povezani mi doživljavamo sigurnost, toplinu, zaštićenost, brigu, potrebu da brinemo o drugom biću. Međutim, na drugoj strani novčića je destrukcija. I jedan i drugi element nam je potreban za razvoj. Nažalost, agresiju koja omogućava destrukciju danas osporavamo, potiskujemo, zabranjujemo, umjesto da je osvijestimo i izbalansiramo kroz povezivanje. Današnji roditelji iz straha da ne prekrše neko pravilo iz priručnika o roditeljstvu ne uče djecu da rade sa agresijom i u cilju izbjegavanja ovog neprijatnog susreta upućuju ih na tehniku gdje u “kobajagi” svijetu mogu ispoljiti sebe.

Ukoliko bismo se vratili na sami početak kada:“Što si tako agresivan?!“ nije bila raširena kritika, saznali bismo da riječ agresija vodi poreklo od latinskih reči ad – ka i gradus – korak- u prevodu korak ka nečemu, pozezanje za nečim, traženje… Agresija je uslov naših susreta sa drugim ljudskim bićima, stvarima, biljkama, životinjama, slikama, muzikom… Da bi uopšte došlo do susreta mora mu prethoditi potreba. Kada se ona javi iz dubine bića, organizam je postane svjestan, počinje da se orijentiše gdje se nalazi i na koji način u tom okruženju može zadovoljiti tu potrebu koja se javila, a zatim poseže. Nakon ovakvih susreta sa svijetom porastemo za jedno novo iskustvo i naš organizam se promijeni- poraste.

Misija roditeljstva je da naučiti dijete ovoj umjetnosti kontakta. Dobar kontakt je kao i svako umjetničko djelo graciozan i etičan. Što znači da mora zadovoljiti dva kriterijuma: da je lijep i da ne ugrožava ljudsko biće.

Nijesu svi susreti prijatna iskustva i nije svako posezanje bezbjedno. Kada se pojavljujemo sa svojom potrebom, pojavljujemo se sa onim što jesamo i teško se tada saktiti iza maske i reći: “Ma nije mi stalo”. Nekada se suprotnoj strani ne dopada to što želimo i ne prihvata taj dio nas i ovo uzrokuje bolne, povrijeđujuće susrete.

Tako mi izbjegavajući ova bolna iskustva, često se ne upuštamo u rizik da se pokažemo pred drugima, pa gušimo agresiju i usmjeravamo je ka unutra, umjesto ka drugima i ostajemo sami.

Roditelj koji sklanja svoju ljutnju i ne pojavljuje se na granici sa njom, nema kapaciteta ni da se pojavi sa nekim drugim osjećanjem. Tako veliki broj današnje djece ostaje napušten pored roditelja sa kojima živi i bježi u virtuelni svijet.

Iako bi se na ovu temu moglo do prekosjutra pisati, moram prekinuti ovaj osvrt na užase posthumanizma i krenuti na čestitku diplome kod prvog programera u našoj familiji. Nego sad ne znam, je li prikladnije diplomca častili u bitkoinima?

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *