Close

Do you wanna dance?

Nije lako biti žena! Doduše nije lako biti ni muškarac, ali ne mogu baš misliti o tome dok se prerano ujutru “razapinjem” između šporeta, štrika za veš, daske za peglanje i nesesera sa šminkom. Ritual prve jutarnje kafe sam preselila u kola, pa je sada pijem na putu do kancelarije uz radio. Sjajno otktiće, proćaskam uz kafu sa vrsnim i onim manje vrsnim umjetnicima, usaglasimo stavov, ne usaglasimo ritmove, ali razumijem da to teško ide sa sopranom bez sluha. Ovih dana, prednji trap postaje glasniji i baš nam pravi smetnje u komunikaciji, ali i pored toga jutros:

“Čujem nešto kao “do you wanna dance”
Mislim da me pita da li sam za ples…”

Da li sam za ples? A znaš li ti Englez bolan da se grliš za ples? Da me čvrsto zagrliš, a da me ne guraš? Znaš li da se krećeš, bez saplitanja i sputavanja? Da bi smo uživali moramo se razumjeti… A mogu se kladiti da ne znaš jedne prozboriti po naški, što priznaćeš nije olakšavajuća okolnost… Jesi li baš odlučio da zaplešeš sa mnom?

Znaš motiv za susret sa drugim dolazi iz duše, a ne iz znanja, pa biti sa nekim u paru je mnogo više od odluke. To je doživljaj vezanosti za drugoga na drugačiji način, koji znanje ne može da u potpunosti obuhvati. Sama odluka da se stupi u vezu proizilazi iz užitka bivanja sa drugim, koji umije da nas hrani i potpuno prihvati i na taj način bude podrška našem ličnom rastu.  Emotivni veza sa partnerom je naše sopstveno ogledanje u kojem se vide najbolji i najgori djelovi nas samih. Partner nas poziva i ohrabruje da pogledamo u stare boli, zbog kojih smo se odrekli djelova sebe, završimo poslove iz prošlosti proživljavajući je ponovo u vezi i uviđajući da više nije isto. Kada je neki od otuđenih djelova spreman da se pojavi, a pojedinac spreman da pogleda u njega, u fizičkoj realnosti se pojavi neko ko postaje platno na kome se projektuje idealan muškarc ili idealna žena. Zaljubljenost je mnogo više odnos sa nama samima, nego sa osobom u koju smo zaljubljeni.

Naravno često se desi da poslije nekog vremena poziv na bivanje zajedno izgubi romantičnu crtu, pa pitanje “do you wanna dance” preraste u “Šta ćemo danas za ručak?” ili “Hoćeš li ti dijete pokupiti iz škole?” Pa me počneš gurati, gaziti, saplitati ili te jednostavno bude nemoguće slijediti u plesu! Ili mi ne daš prostora da napravim svoj korak, pa se moram udaljiti?

Tada se vidimo u svoj svojoj drugosti, što će pokrenuti borbu. Rvaćemo se na granici i borićemo se za moć. Pojavliće se najdublji strahovi sa kojima smo se suočavali u prošlosti, prije svega u susretu sa roditeljima. Ulazak u dijalog biće nemoguć, jer pred partnerom postajemo dijete i reagujemo zbog stvari koje su nam se dogodile prije mnogo godina, što onemogućava naš odnos u “sada i ovdje”. A preko puta stajaće drugo isto tako ranjeno ljudsko biće. Kad postanemo par, nesvjesno sklopimo sporazum u kojem se na primjer: nadam da si ti otac koji će me vidjeti, a ti očekuješ da ja budem majka koja će te bezuslovno prihvatiti. A kad se to ne dogodi, jer je nemoguće, počeću te kriviti. U najgorim slučajevima, tu prazninu koju ne možemo popuniti jedano drugim, popunićemo dijetetom.

Ironično, sve ovo će se odvijati uz rizik da se rastanemo iz istog razloga zbog kojeg smo se zbližili. Javiće se dilema da li te mogu voljeti ili ću nastaviti potragu za idealnim partnerom. Optuživaćemo se kako smo se promijenili, iako su se zapravo promijenili načini našeg međusobnog doživljavanja.

U ovom trenutku možemo otići i na terapiju! Posao terapeuta je da nam pomogne da postanemo što je više svjestni onoga što se događa da nam pomogne da kroz kontakt pokažemo svoju bol. Uostalom, cilj terapije je pomoći da se dva ranjena ljudska bića koja su se zatvorila, otvore, da se pokažu, da vjeruju i sretnu se u MI.

Ali ako to preživimo stižemo do ljubavi! Ljubav počinje kada se razočaramo i odustanemo da očekujemo da ćemo se uklopiti u idealnu sliku. Kada otvorimo srce da obuhvatimo različitost.

Kada Vimbldon i ženski časopisi prestanu ugrožavati naš emotivni odnos. Odnosno kada ja postanem “ja koja može da gleda kada Đoković spašava meč”, a ti postaneš “ti koji možeš da vidiš filozofiju u kombinovanju ogrlice sa haljinom” to će značiti da smo porasli. Odustajanje od moći kada smo u kontaktu sa nečim što nije naša istina stvara prostor za ljubav. Tako stvaramo nas i to MI postaje mnogo više od JA i TI…

Ali to je druga priča, a evo ga i slobodno je parking mjesto! Ček, šta ovaj radi? Ej! Vidiš li da se ja tu pokušavam uparkirati, šta se praviš Englez?

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *