Close

Časovi letjenja

 

“Dobro sine, zovem te sjutra. Kod nas je deset i po!” majka pokušava da prekine moje jadikovanje o nemogućnosti pronalsaka povoljnog i pristojnog mjesta za život u američkom centru moći. “Da sam biolog mogla sam prikupiti materijal za ozbiljan naučni rad o vrstama pečuraka u toaletima obilazeći stanove po Vašington DC-ju, ali to očigledno nije dovoljno da bi moj ženski roditelj žrtvovao svoj “beauty sleep”. Nemoj poslije da se ljutiš kad kažem da me je rodio tajo!”. “Možda te je rodio tajo, ali ja sam te naučila kako da dođeš tu gdje si. Ljubim te!” bez imalo griže savjesti prekida vezu i odvaja me od sebe. U mojih tridesetak godina bilo je dosta ovakvih lekcija o separaciji. Lekcija u kojima majke oštro, kako inače žene sa ovih područja znaju, čeliče kćerke.

Materinska ljubav prema svom djetetu je jedini oblik ljubavi koji ima kapacitet da bude bezuslovna. Težnja bebe da se bude jedno sa majkom i majke da bude jedno sa svojom bebom je neophodan usliv za preživljavanje i predstavlja normalan dio djetetovog odrastanja.

Svako naše kasnije povezivanje sa partnerima naročito kreće iz potrebe da se ponovo doživi ta vrsta obgrljenosti i apsolutne prihvaćenosti i spremnosti da se odgovori na naše potrebe. Svako ljudsko biće želi biti povezano sa drugima. Kroz veze sa drugima mi doživljavamo sugurnost, toplinu, zaštićenost, brugu, osjećamo i potrebu da zagrlimo i zbrinemo to drugo biće. Teško je odvojiti se od tog osjećaja tako sličnog onom kada nas je majka hranila, presvlačila, nosila i bezuslovno voljela.

Zato se nekada spajamo sa drugima i kreiramo jedno spajajući uvjerenja, stavove ili osjećanja, a da se ne pojavljujemo sa onim što nas razlikuje. Tako imamo očeve i djecu, majke i djecu, prijateljice ili parove koji se ponašaju kao jedna osoba. Često od ovakvih majki čujete: “Mi smo krenuli uškolu” ili od  supruga: “ Mi smatramo da to nije dobro za našu djecu”… Svako ispoljavanje različitosti se doživljava kao prijetnja i iz straha da ne ugrozimo taj blizak odnos ne priznajemo djelove sebe.

Iskustvo prepuštanja je hranljivo, ali trajno spajanje sa drugim osobama ili situacijama vodi ka gubitku nas samih. Zdravlje je ravnoteža između ovog osjećaja potpunog pripadanja i svojih granica.

Da bi nam neki kontkt dao životno iskustvo on mora imati početak, razvoj i završavanje. Upravo se u odvajanju događa uobličavanje dobijenog iskustva. Tu naše iskustvo dobija značenje. Tu postajemo neko nov, neko drugačiji, neko odrasliji. Osoba koja se odvaja ima povjerenja da se takav kontakt može ponoviti. Dijete se lakše odvaja i ide u svijet kada zna da se uvijek ima gdje vratiti i iskusiti bliskost. Nažalost naša kultura ne podržava krajeve, povlačenje, odlaske, separacije… Ne podržavamo te male odlaske, iako se samo tako možemo pripremiti na onaj veliki odlazak.

Jutros smo opet majka i ja zajedno pile kafu, uprkos jednom okeanu i šest sati razlike između naših dana. Ispred svog ekrana ja sam ispijala svoju prvu pred trčanje u metrou, a ona svoju drugu u bolničkom krevetu nakon operacije. Pričam joj kako sam se lijepo smjestila u slatkom američkom domu i šalim se kako jedino neko mitsko stvorenje može da mi iskoči iz podruma i upropasti gušt, na šta ona odgovara da mi je soba uvijek bila toliko uredna da sam ih vjerovatno stigla sve upoznati. Smijemo se, šaljemo poljupce i pozdravljamo, a ja uzimam torbu i trčim kroz naselje u kojem čujem ptice. Čudno, one svoje mladunce uče letjeti tako što ih bacaju iz gnijezda, mora da je nešto slično i sa ljudima.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *