Close

The prsten

Dan britanskog kraljevskog vjenčanja je jedan od najzančajnijih datuma u mom životu. Ne zato što je Megan uspjela da se izbori sa rigoroznim pravilima monarhije, ne ni zato što je relativno sama došetala do oltara, ne ni zato što je princ oženio damu koja je starija i drugačijeg etničkog porijekla… Toga dana u jednom od najraskošnijih dvoraca svijeta, najdraži momak na svijetu mi je poklonio najdraži komad nakita. Da, pogađate, dobila sam THE prsten i obećanje vječne ljubavi! Iako je kako dolikuje „romantičnom“ Crnogorcu, pitanje nad pitanjima, postavio je u sjevernoj Veneciji gdje je više stihova ispisano iz ljubavi prema zemlji, Bogu ili idealu, nego prema dragom ili dragoj, sam ritual se nije razlikovao od uobičajene vjeridbe. Tu je bio prsten, pitanje i odgovor suprotan onom koji je Tito dao Staljinu ’48-me. Nakon tog čina vratila sam se uobičajanim životnim aktivnostima i jedina razlika bila je što sam pocijepala tri para čarapa novim nakitom. Pa čemu onda ovaj ritual i zašto su nam oni uopšte važni?

Rituali su nam potrebni za promjenu i igraju važnu ulogu u našem odrastanju. Sjetite se kako djeca insistiraju da im se pročita priča pred spavanje. Ovo je ritual koji im je potreban kako bi se osjećala sigurno.  Moglo bi se reći da i odrasli trebaju rituale iz iste potrebe za sigurnošću. Dvoje mladih ljudi koji žele da stvore zajednicu ne znaju šta sve podrazumijeva zajedništvo. Oni stoje na početku novog životnog poglavlja i funkcija im je da nas podrže u novim ulogama sa kojima se nijesmo još identifikovali. Vjeridba je spremnost da ostatak života posvetimo zajedništvu sa voljnom osobom. Vjenčanje je drugi rutual koji nam donosi nova prava i obaveze. Svadba je uključivanje drugih ljudi koji su nam u ritual vjenčanja i koji nam pomažu da se identifikujemo sa novom životnom ulogom.

Na dan kada diplomira jedan student nema osjećaj da je postao punopravni član stručne zajenice. Identitet se izgrađuje uz podršku okoline koja nas prepoznaje, a ritual odbrane diplomskog rada je prvi korak. Pored toga što nam pomažu da izgradimo identitet i da lakše držimo svoju ulogu u društvu, funkcije rituala je da nas podrže da se odvojimo od prošlosti, kao i da se oprostimo od budućnosti sa nekim koga više nema u našem životu. Tinejdžerka koja pocijepa i spali fotografije bivšeg momka, obriše ga sa društvenih mreža zapravo se ritualno odvaja od njega i okreće se budućnosti.

Čak i kada dvoje ljudi želi nastaviti da bude zajedno nakon krize, kao što je na primjer prevara, rituali su važni za nastavak odnosa. Kad se duša prevari osoba rekonstruiše život unazad i poljuljan je identitet. U ovom slučaju važna je kazna, ona pomaže da se ponovo stekne povjerenje i kompenzije bol. „Žao mi je“ nije dovoljno. Proces opraštanja je transformacija. Kazna mora biti po mjeri osoba, nije važno da li je to kupovina novog automobila, dogovor da prevareni partner može i sam realizovati prevaru iz osvete ili nešto treće.

Nakon smrti bliske osobe niz običaja podržava porodicu da se lakše nosi sa gubitkom. Zanimljivo, nauka kaže da period krize traje oko 40 dana. Narodna mudrost prepoznaje ovaj period nakon smrti kao period žalosti tokom kojeg prijatelji dolaze kod porodice i prisjećaju se osobe koja ih je napustila kako bi lakše prihvatili budućnost bez nje. Protivljenje pojedinca da se ponaša u skladu sa ritualima, npr. da ne nosi crnu odeću, može biti znak neprihvatanja smrti.

Ovo pišem i shvatam sa sam u jednom tekstu od vjeridbe stigla do smrti i dok sujevjerno razmišljam da li obrišem poslednji pasus, čujem „davni sever“ kako šapuće da je smrt dio i uslov života. Podsjeća me da sam novi identitet dobila u zemlji gdje su žene učile napamet stihove svojih ljubavnika ne bi li ih sačuvale od zaborava onda kada komunistička vlast odluči da spali njihove zbirke i da je potpuno očekivano da „od sreće tugu tka jedna prosta duša slovenska“.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *