Close

Psihoterapeut u doba korone

Situacija sa virusom koji nam oduzima živote, poslove, slobodu… je nova za sve nas. Niko nije bio spreman na ovo.  Naravno da i psihoterapeutima, kao i svim drugim ljudima,  teško pada, ali se trude da sa više svjesnosti prevazilaze strah i uznemirenost.  Prenosimo razmišljanja i iskustva naših kolega.

Piše: Marijana Bulatović Medenica, psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja

Dragi roditelji, razgovarajte sa djecom. Djeca osjete vašu uznemirenost, a ako su jos i mala trebaju im riječi da bi mi se to iskustvo osmislilo. Borite se protiv virusa zdravijom hranom, vodom i sapunom – mladja djeca, posebno, najbolje razumiju jezik igre. Proći će i ovo.

Za roditelje školaraca 

Dragi roditelji malo starije djece, djeci su potrebne obaveze, rutina. Dajte im neki zadatak svakog dana, bilo da se tiče škole ili kućnih poslova ili  i jedno i drugo. Na taj način, između ostalog, pomažete im da vrate osjećaj kontrole . To je veoma važno jer smo u situaciji kada mi, odrasli, nemamo “spoljašnju” kontrolu nad epidemijom – ne znamo da li ćemo se mi ili neko nama blizak razboljeti, koliko će trajati, kakve će biti posljedice… To ostavlja prostor za strah – paniku, anksioznost, itd. Ono sto imamo jeste mogucnost izbora da budemo odgovorni za sebe, za svoje bliznje i da poštujemo preporuke. Na taj način kontrolišemo sebe, a samim tim i epidemiju… Djeci pomažemo razgovorom, igrom, obavezama – ljubavlju.

Za roditelje adolescenata

Dragi roditelji adolescenata, djeci ovog uzrasta je potrebno puno podrske i razumijevanja, a vama puno strpljenja sa njima. Adolescencija je period burnih promjena. Neka djeca “lako” prođu, a neka kao da “sruše” cio porodični sistem… Uvažite njihove teorije, razmišljanja o svemu ovome sto se dešava, uvažite njihov razvojni, očekivani narcizam – da ih niko ne razumije i da se njima dešavaju stvari koje se nikom drugom nikada nijesu, niti će se desiti, uvažite njihovu promjenu raspoloženja koju često prate preintenzivne emocije – ljutnja, tuga, sreca, uvažite njihovu potrebu da pripadaju prijateljskim grupama, u ovoj situaciji podsredstvom vibera, fb, instagrama i sl… Ali im postavljajte i granice i budite dosljedni u tome, jer adekvatne granice nijesu znak vaše strogosti, nego su podrška vašem djetetu… Razgovarajte sa djecom. Bez obzira na to koliko smo i mi sami uplašeni, zabrinuti i slično, odgovorni smo za djecu i naša je obaveza da djeci pružimo podršku i da budemo tu za njih. Budimo odgovorni i poštujmo preporuke prvo mi, pa onda tražimo to od djece.

Za one odrasle koji su odgovorni za sebe, starije roditelje, djecu, društvo…

Dragi/e odrasli/e, i vama da se obratim iz dva razloga. Prvo – sa mjesta struke, drugo – ovo je tekst na internetu, tako ko ne želi da čita ima mogućnost izbora. Nije mi namjera da savjetujem, niti da učim bilo koga šta treba da radi ili ne radi u ovoj situaciji. Mislim da ovih dana imamo toliko toga šta se treba i mora, tako da bi ovo moje bilo višak. Namjera mi je da kroz lično iskustvo i teoriju, opišem kako se nosim sa ovom situacijom. Nekom od vas ponešto može koristiti. Da li se plašim? Ponekad da, a nekad toliko da ostanem bez daha. Da li brinem? Stalno. Brinem za moje najbliže, brinem za svog brata koji je u drugoj Beogradu, za sestru i njenu porodicu koji su u Italiji i po putevima Evrope, za sve moje najbliže – rodjake i prijatelje, od kojih neki pripadaju rizičnoj grupi. Uznemiri me pomisao na bilo koji mogući izgubljeni zivot poznatih i nepoznatih ljudi, a da je uzrokovan ovim virusom. Ta moja briga je dodatno povećana ranijem iskustvom – velikim ličnim i porodičnim gubitkom koji je uzrokovan virusom H1A1.

Kako se borim sa strahom? Prvo, konsultujem se sa Egom. Znam kako nastaje stres, strah u ovim situacijama- sve što nam je nepoznato, neizvjesno, odnosno nad čim nemamo kontrolu nas uznemirava ili kod nekog izaziva strah, a posebno ako je usmjereno ka osnovnim potrebama, što u ovoj situaciji jeste. Drugo, konsultujem se sa tijelom – čim osjetim da gubim dah (pod pretpostavkom da nije izazvano prisustvom virusa), a u realnosti se ništa nije promijenilo – svi su dobro, u mojoj reakciji postoji “višak”…

Važno je da napomenem da su ove situacije idealne za “oživljavanje” šema, neadektavnih mehanizama adaptacije odnosno plodno tle za pojavu mehanizama odbrane, nezavršernih poslova, introjekata, raznih trauma ili najednostavnije rečeno – starih rana. Može se desiti da vas mnogo toga “boli”. U tim trenucima (hajde da ga tako nazovem) neke vrtse paničnog napada – konsultujem se sa Personom i spoljašnošću – ko sam, gdje sam trenutno, šta vidim, čujem i sl. i dah se povrati.

Četvrto, oslanjam se generalno na realnost – činjenice. Svi su trenutno zdravi, a i većina koja se zarazi – preživi.

Peto – odustajem od narcistikčih ideja – ne mogu nikoga da spasim, nemam tu moć da kotrolišem bilo čiji život, osim svoje djece jer su još mali, i odgovornosti za tuđe postupke i živote. Takođe, vratim povjerenje u druge – svako brine o sebi na način na koji može.

Šesto – organizujem dan. Pored redovnih obaveza, odvojim vrijeme za sebe . Veoma je važno stvoriti i kako spoljašnji tako i unutrašnji sistem podrške – da li kroz čitanje, spavanje, gledanje filmova ili fizičku aktivnost ili pisanje ovih postova.

Sedmo – sa djecom se igram i razvijam strategiju borbe protiv virusa. Pokušavam kod njih da razvijem odgovornost za sebe, za druge, a posebno za baku i deku, kroz igru – oni su junaci koji se bore protiv virusa tako što jedu zdravu hranu, peru ruke, borave u prirodi… Uspijeva makar što se tiče pranja ruku, a smanjila se potražnja za čokoladom. I dalje kuburimo sa spanaćem…

Osmo – kontaktiram sa prijateljima, interesujem se za njihovo zdravlje i zdravlje njihovih porodica. Mislim i na one koji ne žele da kontaktiraju sa mnom…

Deveto -dopuštam sebi da budem tužna, uplašena i ljuta, ali i da se radujem, smijem i prošetam…

Deseto – vjerujem u život – svakom će dati onoliko koliko može da iznese, šta god to bilo. Vjerujem u unutrašnji kapacitet svih nas da se izborimo sa svim ovim, tako da je način na koji se borimo – ok (ukoliko nije samoubilački ili ubilački). Nadam se da cemo stati na mjesto nemoći i biti ponizni pred nečim što je veće od nas… A to možemo uraditi, za početak, tako što ćemo biti odgovorni i uvažiti ono što kaže nauka i struka- ostani kod kuće!

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *