Close

PSIHOSOMATIKA: Sve što nas tišti iznutra, izlazi na površinu

Piše: Anđela Šćekić Todorović, psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja

Mnogo puta možemo čuti “boli me želudac”, a da  su sve analize sa medicinske strane u redu. Drugi se pak žale na glavobolju, bolove u stomaku, napade gušenja …

Većina ljudi traga da izliječi simptom, ali i pored uzimanja terapije, ili dobijanja rezultata da je medicinski sve u redu, osobe osjećaju iste tegobe. Nekim ljudima se tegobe smanje usled uzimanja medikamenata, ali posle izvjesnog vremena osobe osjećaju isto. Sve to govori da  problem treba tražiti u uzroku, šta to izaziva bol, a manje se baviti samim simptomom. Naravno, postoji i faza kada i kad nađemo uzrok oboljenje je već nastalo i medikamentozna terapija je prva terapija izbora.

Kada se zapitamo zašto dolazi do psihosomatskog oboljenja (zašto nas nešto boli), a razni medicinski pregledi govore da je sve u redu, dolazimo u situaciju da za bol tražimo različite razloge i opravdanja. Kroz psihoterapijski rad, terapeut zajedno sa klijentom sagledava pozadinu koju klijent donosi sa sobom (njegove važne događaje u prošlosti, kao i samu ličnost klijenta). U toj pozadini najčešće se nalazi uzrok koji je doveo do psihosomatskog oboljenja. Takve osobe rijetko budu svjesne pravog uzroka, pa je korak ka svjesnosti ogroman i obično je podržavajući za ono što slijedi –  suočavanje sa korjenom problema.

Uzroci psihosomatskih oboljenja su razni, i ljudi različito reaguju na njih. Kroz Geštalt psihoterapiju, terapeut na psihosomatska oboljenja gleda kao na kreativan način na koji klijent pokušava da se kroz tijelo oslobodi napetosti i negativnih emocija.

Koliko puta vam se desilo da ste u grču i da vas počne boljeti stomak jer očekujete neki rezultat, koji vam je važan jer ne želite da razočarate nekog do čijeg mišljenja vam je stalo? Da li vam se dešava da osjećate trnce kroz cijelo tijelo, da ste napeti, jer ne možete ispuniti ono što ste mislili da možete, a pri tom ne prihvatite činjenicu da je u redu da odustanete od svoje ambicije? Da li vas tada boli želudac, pojačano se znojite, srce vam ubrzano kuca, imate osjećaj bespomoćnosti? Kako se nosite sa osjećajem odgovornosti? Da li često imate osjećaj krivice ako nešto nije savršeno, ili pak da nešto uopše ne možete uraditi i da ste odgovorni vi za to? Da li se nekad probudite sa ukočenim vratom, ili imate često osjećaj kao da vam neko “sjedi na leđima”? …

Hajde da se zapitamo odakle ide sve ovo… Sjetite se kad ste bili mali da li vam se dešavalo da uradite nešto jako dobro, a da umjesto pohvale dobijete kritiku ili ne dobijete reakciju koju ste vi očekivali? Da li ste prisustvovali nekim situacijama gdje su stariji (značajni) bili učesnici nekih događaja koji su vama bili neprijatni ili su vas plašili, a niste mogli da utičete na njih? Ako nije bilo sve kako se zamislilo, ko je bio tada kriv (ili ste mislili da je kriv)? Čije mišljenje vam je bilo važno tada, a čije sada? Koliki je tada uticaj mogao da bude na bilo šta, a koliki sada? …

SADA STE TO VI – ne treba vam niko drugi. Ako osvijestimo da u sada i ovdje možemo i ne moramo, da imamo mogućnost da biramo, i da nije ništa strašno ako nam nešto ne ide “od ruke” i da ono što radimo nije savršeno, da nismo odgovorni za tuđe postupke i da ih mi ne možemo riješiti… da i pored svega što je onako kako jeste, bilo da nam se sviđa ili ne, da li se nekom drugom (i važnom i manje važnom za nas) sviđa ili ne, da i dalje možemo da volimo i prihvatimo sebe takvim kakvi jesmo.

Odnose koje smo gradili i razvijali u periodu djetinjstva sa roditeljima, nosimo sa sobom i u odraslom dobu. Kako dobre strane tog odnosa, tako i one koje nas frustriraju i čine nesigurnim. Kada postanemo svjesni šta je u tim relacijama bilo dobro po nas, to možemo zadržati, a sve ono što je bilo loše po nas važno je da odbacimo i promijenimo, kako bi nam bilo dobro u sadašnjosti.

Kada polako postanemo svjesni naših očekivanja od sebe, kada uz pomoć stručnog lica postanemo svjesni očekivanja koje drugi imaju od nas, zapitamo se šta zaista želimo, i ugledamo vlastite mogućnosti, prihvatimo sebe sa sposobnostima koje imamo, kao i onima koje nemamo. Tada smo spremni da kroz prihvatanje mijenjamo sebe i na taj način budemo zadovoljniji sobom. Ako na vrijeme razriješimo ove konflikte unutar sebe koji nam pričinjavaju bol, to znači da se postojeći psihosomatski problemi najvjerovatnije neće više pojavljivati (jer ćemo biti svjesni zašto se pojavljuju) ili ako se pojave bićemo svjesni koju nam poruku šalju. Ako ne potražimo pomoć stručnog lica i ne odradimo sve ovo gore navedeno, psihosomatski problem preći će u pravo oboljenje, i tada ćemo već zavisiti od ljekara i medikamentozne terapije.

Nešto što nas tišti iznutra, izlazi na površinu i javlja se kao promjena na koži. Međutim, ne treba se toga plašiti, jer svi imamo svoju psihosomatiku. Samo onog momenta kada je ugledamo, prepoznamo njen uzrok i uvažimo ga, ona prestaje biti problem. Stoga nam ostaje da kad počnemo osjećati bol, a medicinski ispitamo problem i dođemo do saznanja da je sve u redu organski, da krenemo da se bavimo psihom, da tražimo uzroke i spriječimo da problem postane oboljenje.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *