Close

Sebičnost ili ljubav prema sebi?

Koliko puta Vam je neko u životu rekao da ste sebični, i možda bio ljut na vas što niste nešto podijelili sa nekim ili mu dali to što je tražio? Da li ste se u tim trenucima zaista osjećali loše zbog svog postupka, ili niste obraćali pažnju jer vam je svejedno šta je drugi rekao?

Kako da prepoznamo zdravu od nezdrave sebičnosti, piše psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja Anđela Šćekić Todorović.

 

Sigurno se pitate kako sebičnost može biti zdrava, jer su vas kao djecu učili da onaj ko je sebičan nije “dobar”, i ako ne dijelite i ne dajete ono što neko traži, možete biti kažnjeni od odraslih, a neprihvaćeni od drugara. Da li je takav postupak uvijek ispravan?

Sve osobe žele da budu zadovoljne i srećne, vole trenutke kada ugađaju sebi nekim sitnicama, ali i kada to drugi čine za njih. Kod zdrave sebičnosti imamo odlike da volimo da ugodimo i sebi i drugima, ali da i nekada zadržimo granicu i pravo da ugodimo sebi, a da istovremeno ne ostavimo drugog nezadovoljnim. Na primjer, ukoliko imamo potrebu da se osamimo, makar na kratko, nećemo jednostavno okrenuti leđa osobi koja je pored nas, već ćemo joj objasniti svoje trenutno stanje. I onog momenta kada prestane potreba za osamljivanjem mi ćemo joj se vratiti. Na taj način ugodili smo sebi, a drugog nismo ostavili nezadovoljnim.

Osobe koje su zdravo sebične imaju dovoljno empatije da brinu o osjećanjima drugih, da misle o svojim postupcima kako ne bi povrijedili druge, a da istovremeno misle i o sebi. Čuvaju sebe da ih drugi ne iskorištavaju ili zloupotrebljavaju njihovu potrebu da dijele i misle o drugima. Međutim, nemaju sve osobe jednak stepen empatije. Neki su nesebični do te mjere da nemaju granicu te gube osjećaj za sebe, pa se ekstremno daju i troše na druge. Kada ostanu same sa sobom često se osjećaju prazno, jer nisu doživjele razmjenu kakva im je trebala- (ako osobe pružaju nesebičnu ljubav, očekuju da je i drugi njima pruži, a kad toga nema onda se osobe koje su davale tu vrstu ljubavi sve vrijeme osjećaju prazno).

Osobe koje su prosječno empatične su zdravo sebične. One prave balans između davanja i primanja, misle na svoja osjećanja i potrebe, ali i na tuđe, trude se da ne povrijede drugog, ni sebe. S druge strane, kod osoba koje nisu razvile poželjan nivo empatije, koje ne misle o drugima, o tome da li je neko drugi gladan ili bolestan jer im je nešto drugo u fokusu (bez obzira što oni imaju dovoljno ili možda i previše), da li će svojim podstupcima povrijediti drugoga, možemo govoriti o nezdravoj sebičnosti.

Da li vam se desilo da nekada želite nešto da kažete i kada ispričate imate osjećaj da vas druga osoba nije uopšte slušala, i da se pri tome to baš često dešava s istom osobom? Da podijelite nešto što vas intimno tišti sa nekim ko to zloupotrijebi i kasnije manipuliše? … Da li imate osjećaj da u odnosu sa takvim ljudima šta god da uradite vi ste krivi i to što činite nije dovoljno ili je beznačajno? Da li vam upravo ti ljudi kažu da “oni uvijek sve rade i daju svoj maksimum”, a vi ništa ne radite. Može se desiti da se u ovakvim odnosima često pitate u čemu griješite, i šta možete uraditi da se ovakve situacije ne ponavljaju.

Važno je da znate da ste u redu, da vi ne možete promijeniti osobu koja se formirala u nezdravo sebičnu. Možete promijeniti vaše obrasce ponašanja tako da vama bude dobro, da se na neki način zaštitite od negativnog uticaja i manipulisanja od strane takvih osoba. To ćete postići tako što ćete stvari i priče koje su značajne za vas dijeliti isključivo sa onima koje su već zaslužile vaše povjerenje, što se nećete beskrajno davati na uštrb sebe svim ljudima. Važno je naći balans poštovanja sebe i drugih osoba i dati se onoliko na način da nećete ugroziti sebe ili nekog do koga vam je stalo.

Kada shvatite da ste u odnosu sa osobama koje imaju nizak stepen empatije, ili je nemaju uopšte, ne učinite isto što i one, jer tako postajete ono što ne biste željeli, i što zapravo nije suština vaše ličnosti, a to nas neće usrećiti. Nemojmo ih kriviti. Osobe za koje smatramo da su nezdravo sebične možda nisu imale od koga da nauče drugačije, možda su ih životne situacije oblikovale kao takve, a možda su jednostavno rođene sa manjim kapacitetom za empatiju što ih je formiralo kao nezdravo sebične. Kako god da je, bitno je da prvo pogledamo u svoje potrebe, i pružimo koliko možemo, jer jedino to nije sebično ni za nas ni za druge, već prava mjera za sve.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *